birdmania

Deset sati i dvadeset osam minuta. Tako barem pokazuje sat na kompjuteru koji sigurno brza nekoliko minuta, ali ne znam točno koliko. Ne mogu to niti provjeriti jer mi i sat na mobitelu brza nekoliko minuta, a ne znam točno koliko. Kako i na fiksnom telefonu ovdje na poslu imam sat i on (naravno) brza nekoliko minuta, a (opet) ne znam koliko. Mislim, svi su oni tu - u nekoliko minuta. Samo što ja ne znam koji je točan. Najtočniji. Možda je ovako i bolje. Zašto bih uopće znao koliko je sati. Uostalom, pojava sata je i jedan od prvih pokušaja čovjekova kontroliranja vremena jer upravo je vrijeme ono što čovjeka najviše muči. Željeli mi to priznati ili ne, svatko od nas se u nekom trenutku iznervira kada se sjeti koliko ima godina i kako je bilo lijepo tamo neke davne (ili ne toliko davne) godine kada se dobro zajebavalo, a nisi imao nikakvih opterećenja. Ili, još bolje - u jednom trenutku pojedinog dana pogledate na sat i uskliknete "uh, već je toliko sati, a nisam napravio niti pola onoga što sam planirao za danas". Kontrola vremena povezana je sa starenjem, s prolaznošću, a nitko od nas ne voli biti star, odnosno ne želi da stvari prolaze. Pogotovo se ne želi da prolazi život, ali jebiga. Takav je on... Prolazan!

sinoć sam, nakon dugog niza godina, bio u kinu. film: "braća grimm". odmah da kažem kako sam kao mali više volio njihove bajke i priče nego one od onog danca, kako li se zove...andersen, da. a film je skroz ok. mješavina svih mogućih bajki koje su ova dvojica napisala zapakirana u odličnu režiju terry gilliama definitivno zaslužuje posjetu kinu. pa makar to bio i kino sloboda u dubrovniku gdje je projektor takve kvalitete da je razlika između slike kada se radnja događa po danu i one noćne tolika da je to nezamislivo. "braća grimm" ipak nije dječji film, da se razumijemo. ima tu nekih djelova koje mogu zastražiti manju djecu. no, za one malo starije dobra je ovo jednoiposatna razbribriga. još bih samo istaknuo odličnu glumu meni ne pretjerano poznatog heath ledgera u ulozi jacob grimma koji je zasjenio matt damona, monicu belluci i druge (poznatije) glumce

već neko vrijeme razmišljam da napišem nešto na ovom blogu koji me nije vidio već dosta dugo. i nikako da se to dogodi. povremeno ga posjećujem, da vidim kako to izgleda i to je to...
maloprije (prije 10-ak minuta) sam htio posjetiti svoj blog, a ono "this page cannot be displayed" ili nešto slično. i bilo mi krivo. ne zato što je moj blog nešto specijalno, nego tek tako...bilo mi krivo. i eto...napisah ovaj post. ne znam ni ja zašto. možda mi je krivo da mi blog bude ugašen, a možda...ne znam. vjerujte mi, ne znam...

Sinoc bijah bio (pluskvamperfekt) na koncertu LCD Soundsystema. I odmah da vam kazem: neki ozbiljniji raport s tog koncerta necet procitati na ovom blogu, vec na stranici Orlanda za koji dan. Uglavnom, koncert je bio super, kupio sam majicu i poster, a uspio sam se i slikati s James Murphyem, pjevacem i idejnim vodjom grupe koji je apsolutni genijalac i ludjak u isto vrijeme. On uopce ne zna pjevati a uspio je stvoriti superultramegagrupu, dva-tri puta je rusio klavijature i sve mu je to bilo smjesno, a tijekom cijelog koncerta je zajebavao gitaristu Phila. Inace LCD imaju bubnjara koji je lud, kineskinju koja svira kompjutere, gitaristu koji ponekad svira druge bubnjeve i basistu koji je uglavnom na distorziji. I naravno Murphya. Prije njih na stageu su bili neki Francuzi koji i nisu toliko losi, ali im je bad sto sve sviarju na compovima, pa to ne zvuci ozbiljno. Prostor gdje je bio koncert je nesto veci od zagrebacke Tvornice, a bio je prepun. Karta je bila nesto malo manje od 30 eura.

Sto se Francuske tice, sve sto trosimo je na hranu: ujutro kroasane i slicne pizdarije, a tijekom dana svasta nesto iz raznih krajeva svijeta. Hit je kineski fast-food, tj. nem kojeg kokica jede u nenormalnim kolicinama.

Sada idemo na falus. Bas me zanima kako ce to izgledati.

Eh da...Pariz! Bas je lijepo meni iz turistickog grada biti turista, vjerujte mi. Setas okolo i sve slikavas, oci su ti velike ko fildzani, sve te zanima, sve je novo. Dobra je fora sto kurca ne razumijem francuski a sa mnom su ipak kokica i njena rodica koje parlaju francuski tako da ne moram nista niti znati. Jedino moram reci bon zur i mersi svako malo. I poljubiti se s prijateljicama od kokicine rodice, jer se ovdje svi ljube. S muskima se ne ljubim; jebo ti budalu...
Uglavnom, stvarno smo dobro jeli ova dva dana. Kokica je luda za nekim kineskim fast foodom, jeli smo i u nekom restaurantu gdje je smisao svega zajebati turiste, ali ja se nisam dao. Isao sam na sigurno i dobro sam prosao. Kokicu su dobro zajebali. Ja sam poslije jeo i palacinke, a uspio sam i kupiti tene.
Sto smo vidjeli? Dosta toga, a opet nista. Na Eiffela, poznatijeg kao falus, jos se nismo popeli, ali hocemo; Prosli smo pored Louvrea; pored Siene, pored masu toga. Bili smo i u cd-shopu: nisam bas preodusevljen, ali ipak sam kupio !!! Mozda kupim i jos nesto, ali vidjet cu hocu li imati para.

I na kraju ono najvaznije: osim sto sutra idem na LCD Soundsystem; za prekosutra smo kupili karte za Interpol! Bit ce prejebeno!!! Pozdrav...

p.s. nisam mogao a jos jednom ne spomenuti ovu tipkovnicu. mrzim je. cijeli zivot pisem na onoj 'nasoj', a sada ovo sranje. da vam bolje priblizim napisat cu vam znakove kako stoje (brojeve ne pisem, ali specificno je sto za njih moras drzati shift, a ne za znakove)
˛ & é " ' ( - č _ ç ŕ ) = *
a z e r t y u i o p ^$
q s d f g h j k l m ů
w x c v b n , ; : !
je li sada kontate kako mi je???

evo ja dosao u pariz. i da vam odmah kazem, ova tipkovnica je toliko cudna da se uopce ne mogu snaci. znate ono, nije qwertyuiop na pocetku, nego az pa dalje. nije bitno. bitno je da sam ja u parizu.
uglavnom, jucer sno dosli ja i kokica avionom iz dubrovnika i put je bio skroz ok osim sto je kokica bila malo nervozna. a ja bih trebao biti-ipak je ona vidjela svijeta, a ja sam tako reci prvi put negdje izvan drzave. uglavnom; prve impresije-aerodrom charles de gaulle je stravicno velik. duze je trajalo da se avion parkira nego let iz zagreba do pariza, a onda su tek uslijedile pizdarije-trebalo je naci taj neki vlak koji vozi do kokicine rodice, a iako kokica odlicno prica francuski nije bilo lako.
na ulici i nema bas previse bijelaca, barem ne u ovom kvartu.

uglavnom, nemam puno vremena jer trebamo ici ca-vidjeli jucer monmartre, napili se i dobro najeli. sada krecemo put cd-shopa. to ce biti zajebano.

Eto, cijelu noć sam imao u glavi ovaj naslov i baš mi je bilo fora da ga napišem, ali je momak koji se voli zvati AjTinkOfDimons u svom postu već napisao tu rečenicu. Ali, nije bad. Meni je ta rečenica obilježila sinoćnji koncert i ja ću je staviti. Eto, stavio sam je. Copenhagen je u Americi.
Uglavnom, nakon svih koncerata u klubu Orlandu u organizaciju kojih je uključena i moja malenkost, napokon band po mom gustu. Dobro, nije da nije bilo bandova koji se meni sviđaju i koje sam prije svega doveo da ih ja vidim uživo, ali ovakav band nije svirao u klubu Orlando. U biti, ovakav band nije nikada svirao u Dubrovniku. Band se zove The Violet Hour i dolaze iz Danske. Pardon, iz Amerike jer već smo utvrdili da je Copenhagen u Americi. To se shvatilo nakon koncerta jer The Violet Hour svojim pjesmama zvuče kao neki "americana" band. Njih trojica pjevaju plus akustična plus električna gitara plus bubnjevi. Plus melodika na koju je spojena cijen pa se svira puhajući u nju. To svira basista. Koji je pola koncerta odradio kao bubnjar. Bubnjar je u to vrijeme svirao bas. U jednoj pjesmi i gitaru. Gitarista je tada svirao bas, a u jednoj je pjesmi bogami svirao i gudalom na pili. Da, stvarno. (kasnije mi je jedan friend rekao da Mercury Rev to redovito sviraju, ali ja sam to sinoć prvi put čuo i vidio)
U klubu nije bilo puno ljudi. Dijelom zbog toga što smo imali već jedan koncert ovaj tjedan, a dijelom zbog nekih tužnih događaja o kojima mi se ne da trenutno pisati, a dijelom zbog toga što smo The Violet Hour najavili kao lagani, indie-rock band. Ljudi ne vole laganu glazbu. To je njihov problem. Citat jedne djevojke nakon koncerta: "Ma, dobri su ovi Danci (ona nije skontala da je Copenhagen u Americi), ali meni je trebalo nešto da se iskačem". Ma, ne treba ti, vjeruj mi. Treba ti malo emocija koje su The Violet Hour dijelili bez problema. Svirali su oni o tako lijepim stvarima, svirali s osmjehom na licu. Lijepo je vidjeti glazbenike kako se smiju dok sviraju. Bez obzira na to što su ovaj tjedan odradili već pet koncerata u BiH, oni se i dalje smiju. Bravo. Nakon koncerta smo nas nekoliko kupili CD od njih. Ja sam ga već imao sprženog, ali to nije to. Lijepo ga je imati na originalu. I ne samo to-kada su se već oni stavili, red je da i ja njima pokažem kako sam potpuno zadovoljan njihovim koncertom. Pa onda kupim CD nakon koncerta. Lijepo je to. A i nije puno koštao-50 kuna.
Uglavnom, The Violet Hour su odsvirali jedan lijepi koncert. Već je pala ideja da napravimo session u ponedjeljak u podne na kojem bi svirali oni zajedno s još nekim ljudima iz Grada koji su se oduševili bandom. Fora mi je što The Violet Hour ostaju tu do utorka. Moći ću se još družiti s njima. To je bit ovoga svega. Družiti se s dobrim ljudima s bilo kjeg kraja svijeta. The Violet Hour su dobri ljudi.

p.s. U petom mjesecu (mislim da je 19.5. u pitanju) u klubu Orlando će svirati njihovi prijatelji s etiklete Play/Rec iz Danske, pardon Amerike. Zovu se Barra Head. Već se sada veselim.

O toj Zlatnoj Kugli sam uvijek razmišljao da je ona meni "baš onako". Fora mi je što postoji (najviše stoga što ima i Zlatnu ruglu), ali joj nisam pridavao dosta pažnje.
Ove godine su Zlatna Koogla i DOP objavili CD za Zlatnu Kooglu 2005. I cd je fakat ok. Mislim, naravno, ima tu i loših stvari, ali zar nije lijepo na jednom mjestu slušati slijedeće izvođače: Edo Maajka, The Beat Fleet, Elemental, Shorty, Noname Noflame, Mojmir Novaković i Kries, Hal feat. Meri Trošelj, Yammat, The Strange, Ramirez, Radikal Dub Kolektiv, Valerija Nikolovska, Lollobrigida, Pips, Chips & Videoclips, Svadbas feat Teta Štefica, Marshmallows, Analena, Vatra, Don't Mess With Texas i Postolar Triper. Njih dvadeset. Bila bi ih 23, ali su iz Croatie Records zabranili uvrštavanje Urbana, Arsena i Natalie Dizdar. Jer oni ne kontaju zašto su njih troje urbana glazba, a recimo Grašo ili Thomson nisu. Jebiga. Ni ja ne vidim razliku. Da.
Uglavnom, fora mi je što se nekako širi svijest o našoj glazbi kao dobroj glazbi. Jer stvarno imamo dosta dobrih grupa. I dosta mladih grupa koje kucaju na vrata. I mediji su počeli pisati malo više. To je stvarno dobro. Možda ima još nade? Tko zna? Jedino što znam da postoji još dosta odličnih izvođača koji bio se trebali (uz malo sreće) pojaviti na nekom od budućih CD-ova Zlatne Koogle. Ako Zlatan Koogla nastavi ovim, ispravnim načinom.

Neki dan sam preslagivao cijelu svoju sobu i bacao nepotrebne pizdarije koje sam godinama skupljao. Jebiga, cijeli život imam problem sa skupljanjem stvari. Ne da mi se baciti ništa. Sve bih volio imati. Od sličica, starih potrošenih kemijski, markica, leksikona iz osnovne škole, pa nadalje...
Uglavnom, u tom cijelom slaganju naiđoh na NoMade. I mogu vam reći da sam mislio kako imam više NoMada doma. U stvari, siguran sam da sam ih imao sve (osim onog zadnjeg koji je izašao dvije godine iza predzadnjeg), ali nisam ih našao. Barem ne na ovom mjestu. Mislim da su u šupi, zajedno sa svim brojevima Heroine Nove. Heroina je bila zakon. No, dobro, skrenuh s teme. Uglavnom, našao ja tih prvih desetak NoMada i malo ih listao prisjetivši se lijepih tekstova koje su Lazić i Visković pisali, te pizdarija koje je potpisivao Tonći Kožul. On me oduvijek živcirao. Sve od trenutka kada smo mu rekli da je u kurcu jer je na Radio Studentu (jedinom pravom alternativnom radiju u državi) pusti nešto ala Tic Tac Toe. Znate Kožula i njegovu opsesiju pizdarijama. Ne znate? Blago vama...
(ovo je bilo još jedno zastranjenje s teme) Uglavom, naiđoh na jedan tako lijepi podsajetnik na film "U ime oca" da sam ga odlučio pogleadti. I evo pogledao sam ga. U stvari, cijeli ovaj post je trebao biti takav da vam kažem kako ja volim taj film i kako mi je totalno fora i kako se Daniel Day-Lewis zajebao što je glumio u tom filmu, jer nakon njega nije uspio ništa smisleno odglumiti (nemojte mi samo izvlačiti neke filmove u kojima je on kao dobar, jer ja to ne priznajem). Jebote, koji su Englezi bili šupci. Fakat. A nekako sam oduvijek volio britansku kulturu (hajde, dobro, uglavnom glazbu) i njihov umišljeni pogled na svijet. Je li to znači da sam i ja šupak?

Kada sam otvorio ovaj blog imao sam namjeru pisati nekakve stvari koje mi se događaju u životu. Tek tako, iz fore. Ali onda su se pojavile dvojbe u mojoj glavi-treba li ići preintimno i otvarati se poput jebenog Big Brothera cijelom svijetu? Jer da, htjeli vi to priznati ili ne, cijeli svijet može pročitati vaš blog, samo ako želi. Tu se prelomilo da nema previše intimnosti. Koga zanima nešto, neka me pita, reći ću mu uglavnom sve, ali on-line nema. Točka.
Nekako paralelno s ovim blogom, počeo sam raditi i u Setemani. Razlog broj dva za neredovito pisanje bloga: kada napišete petnaestak tekstova tjedno, ne da vam se više. Vjerujte mi, pisanje zna umoriti. Ja, recimo, nakon ponedjeljka i utorka (kada je totalni pakao u redakciji radi rokova) sam toliko umoran da ne mogu razmišljati. Onda se u srijedu oporavljam od toga...
Ali dobro, to su moji razlozi i takvi su. U biti, nemam se ja kome ni opravdavati zašto ne pišem, jer nisam otvorio blog radi nekoga tko bi me čitao redovito i rezao vene kada bi vidio da nema teksta za pojedini dan. Pisao sam radi sebe. Ali, jedna stvar mi smeta. Postoje naime ljudi koji čitaju moj blog više-manje redovito. Obično i oni imaju blog i onda se stavljaju jedan drugom linkovi da bi slučajni "prolaznici" otišli i na druge stranice. To mi je okej. I ja imam tri-četiri linka da ljudi vide nešto što ja mislim da valja. I boli me kurac je li netko stavio mene na svoj blog kao link. Ne patim od toga. Ne patim niti od činjenice da se svakodnevno pregleda "stats counter" kako bi se dobila PRECIZNA STATISTIKA o tome tko te posjećuje i koliko puta. Znam ljude koji to rade i koji su, kada sam im ja rekao da nisam niti jednom to napravio, začuđeno zakolutali očima. Kao, koji ti je kurac, zašto to ne gledaš, pa to je važno. Da vam kažem: pa i nije baš važno!!! Jer, blog je prije svega jedan hobi i gubljenje vremena, a ako ga (pre)ozbiljno shvatiš onda se trebaš zapitati je li ti dobro, odnosno imaš li ti noramlan ili samo virtualni život. I da se vratim na linkove i na stvar koja me smeta. Kao što rekoh, nije me briga hoće li me netko staviti na svoj blog kao link ili neće, ali me smetaju klasifikacie "skoro kao mrtav blog" napisane uz http://birdmania.blog.hr. Mislim da to nije u redu. Ako me hoćeš staviti kao link, ne moraš me staviti uz takav natpis. To nije ok. Mislim da nikoga ne bi trebalo biti briga koliko ću ja često pisati na svom blogu. A ako me netko stavlja kao link samo zato što smo prijatelji, nije baš da mora. Bit ćemo mi prijatelji i bez toga. Da. Nije bad.

E da, zaboravih da 20.4. idem u Pariz. Idem se malo zajebavati s mojom dragom i još "usput" pogledati koncert grupe LCD Soundsystem. Daft Punk is playing in my house...patite smrtnici!!!

Živjeli vi meni 354 godine. Evo mene nije bilo bogami toliko puno da se ni sam ne sjećam zbog čega sam toliko apstinirao od bloga. Postoji, u biti, više razloga, ali iza svih njih stoji (uglavnom) jedna riječ: lijenost. Jer imao sam dosta misli koje sam mislio pospremiti na blog, ali kada bih se približio realizaciji, onda bi sve to propalo. Jer, nije mi se dalo...bio sam lijen. No, dobro...tako je.
Nego, da se ipak pokušam opravdati i navesti kako mi je jedan od najvećih razloga zapostavljanja pisanja bloga to što se na poslu u posljednje vrijeme bogami napišem. Ako ne znate, ja sam, naime, novinar, i radim u lokalnom dubrovačkom tjedniku (Setemana). U posljednje vrijeme sam počeo pun kurac stvari raditi u novinama, puno više nego što sam to na početku radio, a pošto se ne znam organizirati, onda sve radim u posljednji trenutak. I tako ti onda cijeli ponedjeljak i utorak prođe u pisanju (zna se skupiti i do 20 tekstova), pa ostatak tjedna mi nije do nikakvog spisateljskog djelovanja (koji izraz-spisateljsko djelovanje. svaka mi cast!). Da. Tako je. Inace, mislim da ta Setemana u posljednje vrijeme sve više liči na jednu dobru novinu što se od nje na startu i očekivalo, međutim nije se odmah i dobilo. Jebiga, nije lako pokrenuti stvari. Ali bit će dobro. Nadam se. Jer, ako Setemana propadne, ne znam gdje ću drugo raditi. Jer meni se ne radi svugdje. A koliko sam uspio do sada skontati, jako je malo novinara u Dbk-u s čvrstim opredjeljenjem. Svi gledaju samo u lovu i rade ondje gdje im se ponudi više. Nadam se da ja nikada neću biti takav. Ne da mi se...

Post od jedne rečenice.

Bijah bio sinoć na koncertu grupe TBF. Nakon jednog lijepog sunčanog dana zajedno s djevojkom i njenom prijateljicom odlučih poći na koncert. Jer TBF je cool. Da.
I prvo smo u nas doma popili malo vina. Zapravo, lažem, njih dvije su popile bocu vina, a ja sam pio čajeve jer u zadnje vrijeme uopće ne pijem alkohol jer imam tih nekih problema s bubrezima, a i nije mi toliko napeto se napijati. Valjda je to takva faza, što ti ja znam. Nakon što su njih dvije popile to i nakon što sam ih ja već tradicionalno požurivao da krenemo već jer moram pokupiti besplatnu kartu koju sam dobio, krenusmo do Grada. I onda nevjerojatna činjenica-Dubrovnik vam petkom nema noćni život. Ne postoji. Sve je prazno. Mi smo grad subotara. Yeah! E da, pokupili smo mi karte i hoćemo na piće (njih dvije hoće na piće-travaricu, a i ja sam popio pivu-dvije, nek se nađe). I ne rade kafići koje nas zanimaju i na kraju se skrasismo u Ludwiga. A tamo...ne znam kako to nazvati. Sa zvučnika piči TBF ("Maxon Universal"), prosjek godina 19-20 i svi pjani. Kao nekakav pre-hour (ili before, kako mi je djevojkina prijateljica rekla da oni to u Splitu zovu). Kata-fuckin'-strofa. Ali, nije bitno-pijemo mi tako i gledam konobara kako ne može natočiti u kupicu travaricu i kako zna svaku pjesmu napamet i kako između pjesama viče "Jebem te Dinamo". Zakon! Treba Dinamo mrziti i u pauzama TBF-a. Ha-ha.
No, dobro. Amo preći na koncert, odnosno na mjesto održavanja koncerta. Naime, kako u Dubrovniku već neko vrijeme ne postoji klub u kojem bi TBF mogao svirati, a da to nije Orlando koji ipak nema love da plati TBF, onda oni moraju svirati u disco-klubovima. U biti, oni su trebali (prema najavama) svirati u Lazaretima, ali očito su Lazareti toliko onemoćali da im jedan Fuego (ne disco, nego latino-club) bez problema može preuzeti jedan koncert poput TBF-a. Da. Tu se vidi dokel su Lazareti došli. Ali jebiga, oni koji odlučuju, uvijek će iza tih Lazareta vidjeti jednog Slavena Tolja koji je faca. Ali nije to tema ovog posta, o tome neki drugi put. Ili možda nikad, nije bitno.
Nakon što su njih dvije skontale da se za ulaznicu od 60 kuna može dobiti piće po izboru, pošle su na šank i tražile čovjeka najskuplje piće. On im je smješao neki otrov od pet-šest vrsta alkoholnih pića i to im je bilo dovoljno. Više nisu pile. A bile su vesele. DJ prije koncerta se ne bi trebao zvati DJ-em, ali eto danas sam nešto dobre volje.
I na kraju, koncert. Da, na kraju, jer je počeo tošno (ili malo prije) na uru. Kada mi se već prispalo. I jebiga, TBF su definitivno najbolja grupa u Hrvatskoj. To sam jučer skontao. Njih trojica (Mladen, Saša i Luka) ispred odličnog banda koji im pravi puno bolju zvučnu sliku od vremena kada je Luky sve to sam samplirao i slično. Neke pjesme (one starije, naravno) su izgubile uopće svoje konture i sada su masu nabrijanije. I svirali su dosta tih starih stvari. Njih pet-šest s prvog albuma, što je meni ok. Jer ipak je "Umjetnost zdravog đira2 ono što je TBF postavio na ovo mjesto. U jednom trenutku sam skontao da ne izvode pjesme s "Uskladimo toplomjere", ali i to je do kraja promijenjeno, istina samo s dvije pjesme do bisa, ali dosta je to.
Ne, stvarno je TBF dobar band. Još da ne sviraju u ovakvim mjestima gdje im koncert mora završiti u dva i po, bili bi bolji. I baš mi je drago da ja nemam band i da nisam uspješan poput njih, jer bih umro od gladi-ja naime nikada ne bih radio ovakve koncerte. Ma koliko god oni bili dobri.

Post treći:
Dan se odužio. Nakon nekoliko dana zime u Dubrovniku (ali baš prave zime, popraćene snijegom i svime ostalim što ide uz to), lijepo je sunčano. Baš sunčano. I toplo preko dana. Ali ono najbolje od svega je to što se dan odužio i što su svi ljudi to skontali i uživaju u tome. A da vam dokažem kako je lijepo sunčano, reći ću vam da upravo sada bježim s posla, te idem probuditi djevojku s kavom i cigarima, otići na rasta-bus, te onda brati naranče u vrtu kako bi koke pravila marmeladu...

Post drugi:
U nekoliko zadnjih dana idem spavati prije ponoći. To nije normalno. Kako moram piti neku tabletu u osam ujutro, onda mi se ne ide spavati poslije toga. I onda zaspem rano navečer. Što ne bi bio problem, akda moja cura ne bi bila noćna ptica. Ona naime ide spavati u tri ujtro i spava do podne. I boli je ku**c za sve. Ali joj je dosadno navečer kada ja spavam. To mi je u kurcu. Sinoć sam pokušavao na sve načine ne zaspati prije nje, ali sam dobio totalno suprotan efekt-zaspao sam prije nego ikad-u deset i po. Danas ću se još više truditi. A spas bi mogao biti i u tome što bih trebao ići na TBF. Ali, kako ne pijem u zadnje vrijeme, znači da ću i na koncertu zijevati. Jebemti sve.

Post prvi:
Mogu vam reći kako u zadnjih nekoliko godina ne gledam filmove redovno pa se dogodi da skontam kako nisam gledao milijun (znam da se tako ne piše) filmova koje mi ljudi kaže da su mrak. Ali zato sam prekjučer pogledao dva mrak filma: prvo "Božji grad", a onda "Istok je istočno". I pohvalio sam se time. Da. Bravo ja.

Sinoć puštah mjuzu u Klubu (link sa strane) nakon dosta dugo vremena. I mogu vam reći da sam se bio posebno naložio jer smo OnajKojiMisliODemonima i ja radili glazbeni pregled jedne predivne godine-2004. koja je stvarno obilovala dobrom glazbom. Mislim, pogledajte trenutak ovu jako kratku listu: Sonic Youth, The Streets, American Music Club, !!!, The Roots, R.E.M., Keane, LCD Soundsystem, Don't Mess With Texas, The Von Bondies, Interpol, Darkwood Dub, Patti Smith, Ian Brown, Fatboy Slim, Air, Lambchop, Beastie Boys, Manic Street Preachers, Karate, Chromeo, Mizar, Jon Spencer Blues Explosion, Kings Of Convenience, itd... (sigurno sam zaboravio neke važne albume, ali jebiga...)
I mogu vam reći kako sam se baš pripremao. Nisam odavno izgubio cijeli dan na preslušavanje materijala i pažljivi odabir što ću puštati. Još tamo od vremena Radio Studenta to nisam radio. A iste je radio i OnajKojiMisliODemonima. I došli mi nabrijani s jednim prešutnim dogovorom da se ne pušta Franz Ferdinand koji su prenapuhani. I puštamo mi tako, a ono nema previše ljudi u Klubu. A fakat sam mislio da će doći. Jer bio to trebalo ljude zanimati. Ali, nije nas bilo briga. Puštali smo za one koji su došli i bilo nam je super. A onda su došli momci u plavom i sve usrali. Prvo su rekli da izgasimo mjuzu, a onda su peglali Glavnoga da imamo li mi (Klub) dozvolu za rad na što im je on pokazao neke papire pa su ostali malo posrani i pokupili se ća. Ali su u međuvremenu i ljudi pošli ća jer je pauza bila preduga, a i zadnji autobusi su se bližili. Mi smo mislili još neko vrijeme puštati i poći doma, međutim u to je došao Sova kojem je bio rođendan i masu neke ekipe. Naime, postalo je uobičajeno da ljudi u Klub dolaze kada nemaju više gdje drugo (jer je Dubrovnik zimi prestravično mjesto. Naravno, osim Kluba). Međutim, nikoga nije bolio kurac što mi puštamo. Bilo je bitno piti i tražiti od nas da smanjimo muziku u trenutku kada su shvatili da mi nećemo ispunjavati želje koje nemaju veze s 2004.-om godinom. Jebiga, ako smo dosljedni, dosljedni smo. I nismo im ništa pustili. Ali smo morali smanjivati mjuzu. Što nas je demotiviralo. Ali, nije bad. Jebiga, tako je. I onda je Sova izbacio cijelu play-listu iz winampa i stavio mix Iana Pooleya kao rođendansku želju. Mix koji traje 74 minute!!! Nofuckin way. Dobio je prve tri-četiri pa smo urigirali. I pustili nešto iz 2004. Pa ubrzo pošli doma. Barem ja. OnajKojiMisliODemonima je ostao još neko vrijeme. I poslao mi poruku jutros kako su mu dobri neki bandovi koje sam mu jučer dao. Što je ok. Volim njega uveseliti glazbom.

(p.s. Post je možda malo glup, ali kako imam pravo na svom blogu raditi što hoću, to pravo i koristim)

Ne bijaše me odavno, a sada baš nemam što da vam kažem, pa eto... Samo da se javim. Kod mene je sve ok (dobro, nije baš sa zdravljem sve najbolje, ali jebiga ne možeš imati i novce i ovce), večeras zajedno s OnimKojiMisliODemonima puštam mjuzu u Klubu i eto. Bit će dobro. C ya...